Uloga organizacionog učenja u podsticanju inovativnosti
DOI:
https://doi.org/10.7251/JEM2502046GAbstract
Cilj ovog rada je da ispita uticaj dimenzija organizacionog učenja na inovativnost srednjeg menadžmenta u preduzećima u Srbiji, koja posluju u uslovima tranzicione ekonomije i ograničenih resursa. Organizaciono učenje je posmatrano kroz sedam dimenzija (kontinuirano učenje, istraživanje i dijalog, timsko učenje, sistemi za beleženje i deljenje znanja, kolektivna vizija, povezivanje sa okruženjem i strateško vođstvo), dok je inovativnost merena kroz inovacije proizvoda i usluga, procesne i administrativne inovacije. Istraživanje je sprovedeno na uzorku od 406 ispitanika na nivou srednjeg menadžmenta, korišćenjem anketnog upitnika i Likertove skale (1–7). Podaci su analizirani višestrukom regresionom analizom u SPSS-u 26.0. Rezultati pokazuju da model objašnjava 49,2% varijanse inovativnosti, što potvrđuje značajan uticaj organizacionog učenja na inovativno ponašanje. Najsnažniji pozitivni prediktori su sistemi za snimanje i deljenje znanja (β = .411), strateško vođstvo (β = .281), kolektivna vizija (β = .249) i povezivanje sa okruženjem (β = .131). Dve dimenzije, istraživanje i dijalog (β = –.290) i timsko učenje (β = –.180), pokazale su značajan negativan uticaj, dok kontinuirano učenje nije bilo statistički značajno. Nalazi ukazuju da inovativnost zavisi od balansiranog pristupa različitim praksama učenja, pri čemu institucionalna podrška, liderstvo i otvorenost ka spoljašnjem okruženju imaju ključnu ulogu, dok preterano insistiranje na diskusiji ili timskom radu može biti kontraproduktivno. Rezultati doprinose unapređenju postojećih poslovnih praksi, a. preporučuje se razvoj integrisanih sistema za upravljanje znanjem, jačanje uloge lidera u učenju i podsticanje otvorene organizacione kulture.