PRIMARNA ZDRAVSTVENA ZAŠTITA DJECE U HRVATSKOJ

Abstract

Organizirani oblici pedijatrijske zaštite postoje u Hrvatskoj stotinjak godina. Prvi školovani hrvatski pedijatar je
bio Radovan Marković (1874 – 1920), koji je 1904. godine u zagrebačkoj Bolnici milosrdnih sestara osnovao prvi dječji
odjel na Balkanu. Hrvatska pedijatrija se razvijala na konceptu jedinstvene pedijatrije integrirane kurativne i preventivne
zaštite. Nakon Drugog Svjetskog rata Hrvatska je imala malo pedijatara i nepovoljno stanje zdravstvene zaštite. Mortalitet
dojenčadi je 1951. iznosio 131,2‰, a također su vrlo visoki bili mortalitet žena u porođaju i postotak porođaja bez stručne
pomoći. U takvim uvjetima je prihvaćen koncept Svjetske zdravstvene organizacije i UNICEF-a o potrebi za specifičnom
zdravstvenom zaštitom majki i djece pomoću posebno organizirane službe s piramidalnim modelom: dispanzera za primarnu
zdravstvenu zaštitu majki i djece, intermedijarnih centara koji pružaju hospitalno zbrinjavanje bolesne djece i povezuju
rad primarne zdravstvene zaštite djece te formiranje Republičkog centra za koordinaciju, edukaciju kadrova i evaluaciju
zdravstvene zaštite majki i djece. Za takav dispanzerski način rada provodila se posebna edukacija liječnika opće medicine
za rad s djecom, najprije kroz šestomjesečne tečajeve socijalne pedijatrije, a zatim kroz dvosemestralne poslijediplomske
tečajeve za zdravstvenu zaštitu majki i djece. Dio educiranih liječnika nastavio je s daljnjom edukacijom i specijalizacijom
iz pedijatrije. Tijekom razvoja pedijatrijske djelatnosti na primarnoj razini, razvijala se i potrebna infrastruktura odnosno
prostori prilagođeni potrebama zdravstvene skrbi djece definirani Pravilnikom o minimalnim uvjetima u pogledu prostora,
radnika i medicinsko-tehničke opreme za obavljanje zdravstvene djelatnosti (odvojen prostor za savjetovalište za zdravu
djecu, izolacija, dodatni sanitarni čvorovi i drugo).