Uvod u Heideggerovo razumijevanje transcendentalne uobrazilje
DOI:
https://doi.org/10.7251/SIN2403006LAbstract
Pokušaj da se transcendentalna uobrazilja iskaže kao kritična tačka Kantove teorije saznanja star je koliko i Kritika čistoga uma. On je implicite prisutan i unutar Kantovog filozofskog sistema – u razlikama i nedoumicama na koje nailazimo prilikom poređenja sadržaja prvog i drugog izdanja Kritike čistoga uma – i u velikom broju naknadnih interpretacija duha i slova Kantove filozofije. Ambivalencije vezane za iskazivanje jasne prirode i uloge transcendentalne uobrazilje u procesu sticanja saznanja i/ili zasnivanju ontologije neodvojive su od pitanja vezanih za prirodu odnosa transcendentalne uobrazilje i transcendentalne apercepcije, ali i sa njima bitno povezanim pitanjima vezanim za prirodu shematskog „suodnosa“ čistih formi čulnosti i čistih formi razuma. U radu ćemo pokušati uputiti na posebnosti Heideggerovog temporalnog pristupa problemu transcendentalne uobrazilje. Naime, postavićemo pitanje jesu li čulnost i razum svojevrsni integralni modusi transcendentalne uobrazilje – specifični načini njenog ispoljavanja – ili je transcendentalna uobrazilja njihov spoljašnji, artificijelni, posrednik? Da li je, onako kako nas na to upućuje Heidegger, transcendentalna uobrazilja zajednički korijen čulnosti i razuma ili taj korijen i dalje ostaje, onako kako to tvrdi Kant – nedokučiv i prikriven?
