СИНЕЗА

Sapere aude u vrijeme posthumanizma

2024-12-25T11:09:12+01:00

U radu se polemizira o humanizmu i posthumanizmu na način da se humanizam ne percipira kao opozicijski pojam posthumanizmu, već kad ishodišni, što će doći do izražaja u argumentu kako je upravo humanizam, a kasnije i prosvjetiteljstvo, osiguralo temelje za kritičko promišljanje posthumanizma. Vodeći se pritom svevremenošću Kantove prosvjetiteljske misli, ovim radom se želi ponuditi afirmativan okvir Kantove moralne filozofije, za koju se nadalje smatra da nudi dobre smjernice za kritičko promišljanje posthumanističkog i transhumanističkog vremena. Takav poduhvat zahtijeva i uvid u ono što posthumanizam uopće jest pa će rad, osim kratkog uvoda, sadržavati tri dijela, a prvi dio će biti posvećen uvodom u posthumanističku misao. Drugi dio rada će sadržavati preliminarnu analizu Kantovog odgovora na pitanje što je prosvjetiteljstvo, a zatim analizu pojmova koji čine srž Kantove moralne filozofije kao što su dostojanstvo, autonomija, volja i sloboda kao smjernice u etičkom razmatranju sve brže rastuće tehnologije. Treći, završni dio afirmirat će Kantovu kritičku moralnu filozofiju i sposobnost prosudbe kao pomoćni alat za prosvjećenost tehnološke invazije, suprotstavljajući se utilitarističkoj etičkoj poziciji.

Kantovo sapere aude. Vrijedi li to i u praksi?

2024-12-25T11:14:01+01:00

U radu će biti analizirane tri ključne ideje Kantova spisa Odgovor na pitanje: Što je prosvjetiteljstvo? To su: usudi se misliti, javna i privatna upotreba uma, i na koncu, pitanje u kojoj se mjeri, u pragmatičnom društvu može primijeniti Kantov prosvjetiteljski moto sapere aude. Središnja ideja ovoga rada pripada slobodi mišljenja koja nailazi na zakone, moćne pojedince, utjecajne društvene institucije, te na vlastita ograničenja poput kukavičluka u ozbiljenju prosvjetiteljskog mota usudi se misliti kao sredstva oslobađanja čovjeka od nepunoljetnosti. Isticanjem slobode mišljenja kao momenta racionalnog i kritičkog promatranja svijeta a priori je isključena svaka mogućnost koaliranja društvenog instruiranog mišljenja i pojedinčevog moralnog ponašanja u društvu. S druge strane Kant smatra kako je jedino autonomnom pojedincu sposobnom za moralnost, a ne državi ili drugim društvenim institucijama, dozvoljeno određivati granice svoje i tuđe slobode mišljenja i propisivati zakone prema vlastitoj slobodnoj upotrebi uma. Politička i moralna sloboda kao prostor prosvjetiteljske lozinke usudi se misliti predstavljaju i izvor kritike moralno-pravne slobode mišljenja i njezine (ne)primjenjivosti u praksi.

Upotreba Kantove kritike silogizma u argumentaciji

2024-12-25T11:16:29+01:00

Kant sa Fukoom: Prosvećenost i istorijski a priori

2024-12-25T11:18:27+01:00

U svojim poznim tekstovima Fuko je ponudio jedno tumačenje Kanta koje mu daje povlašćeno mesto u istoriji mišljenja kao osnivaču naše modernosti. Fukoovi protivnici (Frejzer, Habermas i drugi) su to protumačili kao dokaz nedovoljnosti Fukoove ranije kritike Kanta, kao i kritike modernosti. Sam Fuko je uglavnom insistirao na razlikama između Kantove kritike i svog istraživanja o istorijskim uslovima znanja. Cilj ovog rada je da koriguje tezu Fukoovih kritičara, ali i Fukoovo samorazumevanje, i to kroz razmatranje njegovog pojma „istorijskog a priori“. Fukoov pokušaj da predstavi Kanta kao začetnika épistémè čoveka, koja je obeležena mešanjem empirijskog i transcendentalnog, podložan je kritici. Pored toga, neke teme Kantove kritičke filozofije: kontingencija ljudskih moći saznanja, definicija znanja u terminima odnosa između „vidljivog“ i „iskazivog“ i, na opštijem planu, pitanje granica znanja, znatno su uticale na Fukoa. S druge strane, Fukoovi kritičari su propustili da primete da se on distancirao od kantovskog ispitivanja uslova mogućnosti „istinitog saznanja“ zarad održivosti sopstvenog istraživanja faktičkog znanja i mogućnosti prevazilaženja njegovih granica. Slično tome, Fuko se u svojoj nestandardnoj interpretaciji Kantovog spisa o prosvećenosti ograđuje od univerzalističkih tendencija njegove filozofije i naglašava motive hrabrosti, individualne autonomije i otpora autoritetu koji su prisutni u Kantovom pozivu: „Imaj hrabrosti da se služiš sopstvenim razumom!“.

Sloboda i granice suda ukusa

2024-12-25T11:21:39+01:00

U ovom radu je akcenat na čistom estetskom sudu koji Immanuel Kant naziva sudom ukusa. Cilj rada je sagledati slobodu suda ukusa s obzirom na komunikativnu dimenziju koju mu Kant pripisuje. U prvom dijelu rada je prezentirano Kantovo razumijevanje suda ukusa iz Kritike moći suđenja, tačnije, poglavlja “Analitika lijepog”. U drugom dijelu rada u fokusu je Kantovo razumijevanje slobode suda ukusa. U nastavku rada je obrazložena komunikativna dimenzija suda ukusa tj. učešće u reflektivnom horizontu zajedničkog smisla prosuditelja. Razmatranje suda ukusa u kontekstu transcendentalne društvenosti uvodi nas u posljednje poglavlje u kojem je pokazano da saznanje komunicirano u zajednici, u njegovoj univerzalnoj a ne konkretnoj formi, uslovljava slobodu suda ukusa.

Uvod u Heideggerovo razumijevanje transcendentalne uobrazilje

2024-12-25T11:23:07+01:00

Pokušaj da se transcendentalna uobrazilja iskaže kao kritična tačka Kantove teorije saznanja star je koliko i Kritika čistoga uma. On je implicite prisutan i unutar Kantovog filozofskog sistema – u razlikama i nedoumicama na koje nailazimo prilikom poređenja sadržaja prvog i drugog izdanja Kritike čistoga uma – i u velikom broju naknadnih interpretacija duha i slova Kantove filozofije. Ambivalencije vezane za iskazivanje jasne prirode i uloge transcendentalne uobrazilje u procesu sticanja saznanja i/ili zasnivanju ontologije neodvojive su od pitanja vezanih za prirodu odnosa transcendentalne uobrazilje i transcendentalne apercepcije, ali i sa njima bitno povezanim pitanjima vezanim za prirodu shematskog „suodnosa“ čistih formi čulnosti i čistih formi razuma. U radu ćemo pokušati uputiti na posebnosti Heideggerovog temporalnog pristupa problemu transcendentalne uobrazilje. Naime, postavićemo pitanje jesu li čulnost i razum svojevrsni integralni modusi transcendentalne uobrazilje – specifični načini njenog ispoljavanja – ili je transcendentalna uobrazilja njihov spoljašnji, artificijelni, posrednik? Da li je, onako kako nas na to upućuje Heidegger, transcendentalna uobrazilja zajednički korijen čulnosti i razuma ili taj korijen i dalje ostaje, onako kako to tvrdi Kant – nedokučiv i prikriven?

Kantova kritika Hobbesa: skriveni prigovor sopstvenom vladaru

2024-12-25T11:25:10+01:00

Rad razmatra Kantovo eksplicitno oponiranje Hobbesu izloženo u središnjem dijelu teksta O uobičajenoj izreci: To bi u teoriji moglo biti ispravno, ali ne vrijedi u praksi, iz 1793. godine. Cilj rada je da se analizom sadržaja, kao i specifičnog načina Kantovog obraćanja Hobbesu, pokuša pokazati kako se Kantova kritika Hobbesa paralelno može čitati i kao implicitna kritika apsolutizma njegovog sopstvenog vladara, Fridricha Wilhelma II, te da je to možda i prikriveni motiv Kantovog obraćanja Hobbesu u kontekstu navedenog spisa.