BONSKA OVLAŠTENJA VISOKOG PREDSTAVNIKA: IZMEĐU MEĐUNARODNE INTERVENCIJE I OGRANIČENE SUVERENOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

Abstract

Ovaj rad analizira ulogu Visokog predstavnika i praksu primjene tzv. bonskih ovlaštenja u Bosni i Hercegovini, sa posebnim fokusom na njihove institucionalne, pravne i društvene efekte u postdejtonskom periodu. Predmet istraživanja je procjena uticaja bonskih ovlaštenja na stabilnost države, demokratsku legitimnost, političku autonomiju domaćih institucija i dugoročnu održivost postdejtonskog sistema, dok je cilj rada utvrđivanje u kojoj mjeri međunarodna ingerencija doprinosi ili ograničava razvoj domaćih kapaciteta i institucionalne odgovornosti. Radna hipoteza polazi od pretpostavke da bonska ovlaštenja, iako omogućavaju kratkoročno prevazilaženje političkih i institucionalnih blokada, dugoročno ne jačaju domaću političku odgovornost, već uspostavljaju obrasce zavisnosti i pasivnosti institucija. Pomoćnehipoteze analiziraju pravnu i legitimnu nesigurnost bonskih ovlaštenja, njihov uticaj na društveni identitet i kolektivnu odgovornost građana, te paradoks reformi u kontekstu evropskih integracija. Istraživanje se temelji na kvalitativnoj analizi sadržaja, pravno-normativnoj i komparativnoj metodi, kao i na sintezi dostupnih izvještaja i javno dostupnih izvora, uključujući Transparency International BiH (2015). Analiza pokazuje da bonska ovlaštenja, iako efikasna u kriznim situacijama i u prevazilaženju neposrednih institucionalnih praznina, dugoročno ograničavaju razvoj domaće političke autonomije, dovode do pravne nesigurnosti, političke polarizacije i slabije društvene kohezije. Formalne reforme, iako usklađene sa međunarodnim standardima, često ostaju bez stvarne implementacije, čime se smanjuje njihova održivost i doprinos institucionalnom jačanju. Rad zaključuje da bonska ovlaštenja predstavljaju paradoksalni mehanizam koji kratkoročno može spriječiti kolaps, ali ne može zamijeniti aktivnu, odgovornu ulogu domaćih političkih aktera, te da trajna stabilnost Bosne i Hercegovine zavisi od jačanja institucionalnih kapaciteta, konsenzualnog donošenja odluka i razvijanja demokratske kulture unutar domaćih struktura.