ULOGA ŠKOLE I NASTAVNIKA U INKLUZIVNOM OBRAZOVNOM RADU

Abstract

Neminovno je da inkluzija traži nove i značajne izazove od strane nastavnika, uprave škole, samih učenika i njihovih roditelja, ali i cijele društvene zajednice. Svi imaju zahtjevan zadatak – odgovoriti na veliki broj različitih potreba učenika. Tradicionalno je sadržaj nastavnih programa uvijek bio polazna tačka i glavna briga nastavnika. Nastavnici su se, bez prethodne pripreme i edukacije, našli u situaciji da sami prilagođavaju gradivo za učenike sa posebnim potrebama, da ga implementiraju i da vrednuju učeničko znanje. Jedna od najčešćih dilema nastavnika je kako vrednovati učeničko znanje i kako biti siguran da je obrađeno gradivo preneseno učenicima na najefektniji način a da nije bilo neinteresantno onim učenicima koji su iznad prosjeka, te da su gradivo razumjeli oni ispodprosječni učenici. Rad sa djecom sa posebnim potrebama ne zahtijeva radikalno specijalizovanili druga čiji pristup, kao što se obično misli. Sposobnosti potrebne zavaspitanje i obrazovanje djece sa posebnim potrebama su slične onima koje su potrebne za uspješno obrazovanje u redovnim razredima. Nastavnici, koji u svom razredu imaju djecu sa posebnim potrebama, pokazuju da adekvatna nastava ima najviše veze sa dobrom osnovnom praksom koju su stekli u toku rada, kao i sa edukacijom koju su stekli na seminarima. Ipak, svakako, neophodna i pomoć stručnih lica u radu sa učenicima u toku nastave ali i van nje. Ovaj rad ukazuje na složenost vaspitno – obrazovnog rada u školi sa djecom sa posebnim potrebama, ali i ukazuje značaj kompetencija koje nastavnici i vaspitači moraju imati da bi i rad sa ovom populacijom djece bio uspješan i adekvatan.