Determinante stavova studenata medicine i zdravstvene njege prema osobama sa ometenošću

Abstract

Uvod. Postoji veliko interesovanje za ispitivanje stavova prema osobama sa
ometenošću. Stavovi odražavaju našu predispoziciju da se prema određenim
društvenim grupama ponašamo na stereotipan i predvidljiv način.
Metode. Istraživanjem je obuhvaćeno 359 studenata Medicinskog fakulteta
u Foči, koji pohađaju dva studijska programa: studijski program Medicina
(77,2%) i studijski program Zdravstena njega (22,8 %). Uzorak su činili studenti
svih godina studija (Medicina od 1. do 6. godine i Zdravstvena njega od 1. do
4). Stavovi studenata ispitani su O formom Skale za procjenu stavova prema
osobama sa ometenošću (Attitude Toward Disabled Person Scale – ATDP, form
O). Učestalost kontakta ispitanika sa osobama s ometenošću provjeravana
je Skalom za procjenu učestalosti kontakta s osobama s ometenošću (Contact
with Disabled Person Scale – CDP). Podaci vezani za pol, starost, godinu studija,
studijski program i obuku dobijeni su demografskim upitnikom konstruisanim
za ovo istraživanje.
Rezultati. Rezultati pokazuju da studenti medicine (3,24 ± 0,55) i zdravstvene
njege (3,10 ± 0,64 ) imaju umjereno pozitivne stavove prema osobama s ometenošću.
Ni na jednom studijskom programu nije pronađena statistički značajna
razlika između godina studija i stavova prema osobama sa ometenošću, (p
>0,05), kao ni između pola i stavova (Medicina: t = 0,178, p=0,859, Zdravstvena
njega: t = 1,349, p = 0,181). Studenti studijskog programa Medicine (1,69 ±
0,50) i zdravstvene njege (1,68 ± 0,53) imaju nisku učestalost kontakta (nikada
ili jednom ili dvaput). Rezultati pokazuju da ne postoji značajna korelacija
između stavova i učestalosti kontakta ni kod studenata studijskog programa
medicine (r = 0,054, p = 0,374), ni studijskog programa Zdravstvene njege
(r = 0,22, p = 0,044).
Zaključak. Studenti oba studijska programa u okviru svojih studija ne dobijaju
dovoljno informacija o pacijentima sa ometenošću i načinu rada sa njima. U
okviru kliničke prakse rijetko se sreću sa pacijentima koji imaju neku vrstu
ometenosti, ne posjećuju ustanove za smještaj osoba s ometenošću (domovi,
zavodi, dnevni centri), niti dobijaju edukaciju o zdravstvenoj zaštiti tih osoba.