IGRA – AKTIVNOST KOJA PODSTIČE DJEČJI RAZVOJ
DOI:
https://doi.org/10.7251/ZCMZ0123335BAbstract
Igra kao aktivnost najsvostvenija je djeci. Ĉesto je smatramo kao zabavu, razbibrigu, bez ikakvog cilja. Svi koji se bave vaspitno obrazovnim radom znaju da to nije tako. S razvojnog, pedagoškog i zdravstvenog stanovišta, igra je sastavni, neodvojivi i veoma vaţan dio djeĉjeg odrastanja. Ona je znaĉajna i u ţivotu odraslih i formiranih liĉnosti. Smatra se jednim od znaĉajnih faktora opšteg razvoja, koji još u djetinjstvu odreĊuje karakter i ponašanje liĉnosti u kasnijim godinama. U svijetlu savremenih civilizacijskih dostignuća, modernizacije i digitalizacije društva, igra kao fenomen, posebno zaokuplja paţnju pedagoga, nastavnika i svih koji se bave djecom i njihovim vaspitanjem i obrazovanjem. Traţe se mnogi odgovori koji će dati rješenja, prvenstveno za ublaţavanje negativnih efekata savremene civilizacije, a onda i za unapreĊenje vaspitanja, obrazovanja i zdravlja djece. U savremenim psihološkim teorijama i vaspitno obrazovnim sistemima, igra je shvaćena kao vrsta prirodnog uĉenja, ali još uvijek nije u potpunosti implementirana. Baveći se istraţivanjem igre, kao aktivnosti, većina će se sloţiti da kroz tjelesne igre i aktivnosti, posebno na otvorenom, u prirodi, djeca unapreĊuju i odrţavaju svoje zdravlje, orijentaciju, krupnu i finu motoriku. Pitanja koja se više nameću, kako psiholozima, istraţivaĉima tako i praktiĉarima u vaspitno obrazovnom procesu jesu: Koji je uticaj igre na perciptivne, kognitivne, socijalne i komunikacijske sposobnosti i vještine? Na koji naĉin igra utiĉe na transformaciju ponašanja iz jednog oblika u drugi? Koji uticaj igra ima na psihiĉko zdravlje djece? Koja je uloga odraslih u voĊenju, odabiru i organizovanju djeĉjih igara? Na neka od ovih pitanja pokušaćemo da damo odgovor u ovom radu, na osnovu praktiĉnog iskustva rada u školi.