IGRA – AKTIVNOST KOJA PODSTIČE DJEČJI RAZVOJ

Abstract

Igra kao aktivnost najsvostvenija je djeci. Ĉesto je smatramo kao zabavu, razbibrigu, bez ikakvog cilja. Svi koji se bave vaspitno obrazovnim radom znaju da to nije tako. S razvojnog, pedagoškog i zdravstvenog stanovišta, igra je sastavni, neodvojivi i veoma vaţan dio djeĉjeg odrastanja. Ona je znaĉajna i u ţivotu odraslih i formiranih liĉnosti. Smatra se jednim od znaĉajnih faktora opšteg razvoja, koji još u djetinjstvu odreĊuje karakter i ponašanje liĉnosti u kasnijim godinama. U svijetlu savremenih civilizacijskih dostignuća, modernizacije i digitalizacije društva, igra kao fenomen, posebno zaokuplja paţnju pedagoga, nastavnika i svih koji se bave djecom i njihovim vaspitanjem i obrazovanjem. Traţe se mnogi odgovori koji će dati rješenja, prvenstveno za ublaţavanje negativnih efekata savremene civilizacije, a onda i za unapreĊenje vaspitanja, obrazovanja i zdravlja djece. U savremenim psihološkim teorijama i vaspitno obrazovnim sistemima, igra je shvaćena kao vrsta prirodnog uĉenja, ali još uvijek nije u potpunosti implementirana. Baveći se istraţivanjem igre, kao aktivnosti, većina će se sloţiti da kroz tjelesne igre i aktivnosti, posebno na otvorenom, u prirodi, djeca unapreĊuju i odrţavaju svoje zdravlje, orijentaciju, krupnu i finu motoriku. Pitanja koja se više nameću, kako psiholozima, istraţivaĉima tako i praktiĉarima u vaspitno obrazovnom procesu jesu: Koji je uticaj igre na perciptivne, kognitivne, socijalne i komunikacijske sposobnosti i vještine? Na koji naĉin igra utiĉe na transformaciju ponašanja iz jednog oblika u drugi? Koji uticaj igra ima na psihiĉko zdravlje djece? Koja je uloga odraslih u voĊenju, odabiru i organizovanju djeĉjih igara? Na neka od ovih pitanja pokušaćemo da damo odgovor u ovom radu, na osnovu praktiĉnog iskustva rada u školi.