IGRA – AKTIVNOST KOJA PODSTIČE DJEČJI RAZVOJ

Abstract

Igra kao aktivnost najsvostvenija je djeci. Ĉesto je smatramo kao zabavu, razbibrigu, bez
ikakvog cilja. Svi koji se bave vaspitno obrazovnim radom znaju da to nije tako. S razvojnog,
pedagoškog i zdravstvenog stanovišta, igra je sastavni, neodvojivi i veoma vaţan dio djeĉjeg
odrastanja. Ona je znaĉajna i u ţivotu odraslih i formiranih liĉnosti. Smatra se jednim od znaĉajnih
faktora opšteg razvoja, koji još u djetinjstvu odreĊuje karakter i ponašanje liĉnosti u kasnijim
godinama. U svijetlu savremenih civilizacijskih dostignuća, modernizacije i digitalizacije društva, igra
kao fenomen, posebno zaokuplja paţnju pedagoga, nastavnika i svih koji se bave djecom i njihovim
vaspitanjem i obrazovanjem. Traţe se mnogi odgovori koji će dati rješenja, prvenstveno za
ublaţavanje negativnih efekata savremene civilizacije, a onda i za unapreĊenje vaspitanja,
obrazovanja i zdravlja djece. U savremenim psihološkim teorijama i vaspitno obrazovnim sistemima,
igra je shvaćena kao vrsta prirodnog uĉenja, ali još uvijek nije u potpunosti implementirana. Baveći
se istraţivanjem igre, kao aktivnosti, većina će se sloţiti da kroz tjelesne igre i aktivnosti, posebno na
otvorenom, u prirodi, djeca unapreĊuju i odrţavaju svoje zdravlje, orijentaciju, krupnu i finu
motoriku. Pitanja koja se više nameću, kako psiholozima, istraţivaĉima tako i praktiĉarima u vaspitno
obrazovnom procesu jesu: Koji je uticaj igre na perciptivne, kognitivne, socijalne i komunikacijske
sposobnosti i vještine? Na koji naĉin igra utiĉe na transformaciju ponašanja iz jednog oblika u drugi?
Koji uticaj igra ima na psihiĉko zdravlje djece? Koja je uloga odraslih u voĊenju, odabiru i
organizovanju djeĉjih igara? Na neka od ovih pitanja pokušaćemo da damo odgovor u ovom radu, na
osnovu praktiĉnog iskustva rada u školi.