CJELOŽIVOTNO UČENJE – PRISTUP OBRAZOVANJU KAO JEDNOM OD TEMELJNIH LJUDSKIH PRAVA

Abstract

Iako cjeloţivotno uĉenje predstavlja conditio sine qua non današnjih obrazovnih politika,
ĉesto nerazumijevanje sadrţaja i vaţnosti cjeloţivotnog uĉenja, kao smjernica za razvoj obrazovnog
sustava, rezultira konceptualnom zbrkom. I dok se, upravo zbog konceptualne zbrke, stvaraju brojna
razliĉita tumaĉenja uloge cjeloţivotnog uĉenja, zaboravlja se na onu temeljnu, obrazovnu, koja treba
poticati pojedinca, iz bilo koje dobne skupine da uĉi, omogućavajući mu stalan pristup obrazovanju te
pravo na priznavanje razliĉitih oblika uĉenja. Svrha ovog rada je aktualizirati promjenu paradigme
do koje je došlo prelaskom na cjeloţivotno uĉenje, a to je da se umjesto formalnih kvalifikacija, koje u
uvjetima brzih promjena u društvu ne mogu jamĉiti dugoroĉnu sigurnost, sada naglasak stavlja na
stjecanje kompetencija, dok je zadaća obrazovnog sustava omogućiti priznavanje istih, neovisno o
naĉinu na koji su one steĉene. Cilj ovog rada je ukazati na potrebu za uspostavom Hrvatskoga
kvalifikacijskog okvira na svim obrazovnim razinama, kako bi se omogućila transparentnost,
usporedba i prenosivost kvalifikacija izmeĊu razliĉitih obrazovnih institucija na nacionalnoj razini i
njihovo povezivanje s Europskim kvalifikacijskim okvirom na europskoj razini, kroz zajedniĉku
referentnu toĉku, a to su ishodi uĉenja. Autorica zakljuĉuje da je u Republici Hrvatskoj potrebno što
prije uspostaviti procese i sustave priznavanja steĉenih kompetencija, osobito onih proizišlih iz
neformalnog i informalnog uĉenja, kako bi se postigla prohodnost obrazovnog sustava.