VRŠNJAČKO NASILJE U REPUBLICI HRVATSKOJ

Abstract

Vršnjačko se nasilje definira kao neželjeno agresivno ponašanje usmjereno prema
određenoj osobi, koje se ponavlja duže vrijeme i u kojem postoji nesrazmjer snage ili moći između
počinitelja i žrtve, a počelo se promatrati 70-ih godina prošlog stoljeća u skandinavskim državama
pod terminom mobbing, kojega je uveo školski liječnik Heinemann koristeći ga u kontekstu rasne
diskriminacije. Ova riječ proizlazi iz engleske riječi mob, a označuje relativno veliku i anonimnu
skupinu ljudi uključenu u djelovanje prema devijantnom pojedincu. Ubrzo nakon toga interes za
proučavanjem vršnjačkog nasilja pojavio se i u ostatku svijeta, a došlo je do saznanja da postoje razni
oblici vršnjačkog nasilja. Neke statistike u SAD pokazuju da je godišnje preko šest milijuna dječaka i
četiri milijuna djevojčica uključeno u tučnjave na području škole, na igralištima je svakih sedam
minuta napadnut neki učenik. U svrhu promocije nenasilničkog ponašanja, svake godine obilježava se
Nacionalni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja ili „Pink Shirt Day“, u Hrvatskoj poznat kao Dan
ružičastih majici. Vršnjačko nasilje ostavlja negativne posljedice na one koji sudjeluju u njemu. Žrtve i
počinitelji vršnjačkog nasilja u prosjeku češće pate od depresivnih i anksioznih poremećaja te
suicidalnih misli, a čak i u odrasloj dobi osobe mogu pokazivati štetne obrasce ponašanja zbog
pretrpljenog vršnjačkog nasilja u školskim danima. U vidu smanjenja pojave vršnjačkog nasilja, vrlo
važan čimbenik je upravo prevencija na svim razinama odgojnog i obrazovnog sustava. U vidu
smanjenja pojavnih oblika, koriste se razni programi i mjere prevencije nasilja, a pokazalo se da su
uspješne metode pristupiti počiniteljima i žrtvama s razumijevanjem, ali uporno (nenasilno) kažnjavati
počinitelje, uključiti zajednicu i roditelje te educirati djecu, služiti kao pozitivan primjer i postaviti
stroge granice oko toga što je prihvatljivo ponašanje, a što ne.