PEDAGOŠKI POTENCIJAL SPORTA U PREVENCIJI RIZIČNIH PONAŠANJA

Abstract

U suvremenom društvu djeca i mladi sve su više izloženi različitim oblicima rizičnih ponašanja, uključujući zlouporabu psihoaktivnih tvari, nasilničko ponašanje, delinkvenciju te sve prisutnije digitalne ovisnosti. U tom kontekstu sport se u znanstvenoj i pedagoškoj literaturi prepoznaje kao važan zaštitni i odgojni čimbenik koji može doprinijeti prevenciji takvih ponašanja. Cilj ovoga preglednog rada bio je analizirati i sustavno prikazati relevantna teorijska i empirijska istraživanja o pedagoškom potencijalu sporta u prevenciji rizičnih ponašanja djece i mladih, s posebnim naglaskom na mehanizme njegova djelovanja. Rad se temelji na teorijskim okvirima pozitivnog razvoja mladih, teoriji socijalnog učenja te pedagoškim pristupima razvoju osobne i socijalne odgovornosti kroz sport. Rezultati pokazuju da sport može imati značajan zaštitni učinak kroz nekoliko ključnih mehanizama: strukturiranje slobodnog vremena, razvoj socijalne integracije i pripadnosti, modeliranje pozitivnih ponašanja te razvoj životnih vještina poput samoregulacije, odgovornosti i timske suradnje. Međutim, literatura također ukazuje da učinci sporta nisu automatski pozitivni, već ovise o kvaliteti pedagoškog vođenja, vrsti sporta i organizacijskoj klimi, pri čemu određeni konteksti mogu poticati i rizična ponašanja. Zaključno, sport se potvrđuje kao važan, ali uvjetovan pedagoški alat u prevenciji rizičnih ponašanja. Njegov preventivni potencijal može se ostvariti isključivo kroz kvalitetno vođene i odgojno usmjerene sportske programe koji integriraju razvoj osobnih i socijalnih kompetencija mladih.