INKLUZIVNO OBRAZOVANJE I SOCIJALIZACIJA DJECE

Abstract

Inkluzija kao pristup koji se temelji na principima poštivanja ljudskih prava pojedinca odnosi se na proces povećanja učestvovanja ljudi i djece sa posebnim potrebama u lokalnim zajednicama, školama i drugim javnim ustanovama. Takođe, inkluzivno obrazovanje je samo jedan aspekt inkluzije. Inkluzivna praksa obrazovanja djece sa posebnim potrebama se posljednih godina značajno proširila, međutim još uvijek postoje značajna ograničenja u provođenju takvog obrazovanja. Inkluzija u obrazovanju je sastavni dio jedinstvenog društvenog pokreta, koji je u drugoj polovini dvadesetog vijeka nastao u zemljama zapadne demokratije. Predškolska ustanova treba da pruži mogućnost za razvojne kompetencije, kako djece tipičnog razvoja, tako i djece kojima je neophodna dodatna pomoć i podrška u razvoju. Boljem razumijevanju problematike i stručnom radu vaspitača doprinose njegovi pozitivni stavovi prema inkluzivnom radu, motivacija za rad, osobine njegove ličnosti, kao i njegova potreba za permanentnim razvojem i usavršavanjem različitih vidova kompetentnosti, socijalno – emocionalne, kognitivne i dr. Kvalitet ranog odgoja i socijalizacija djece je važno pedagoško i sociološko pitanje, posebno kada su u odgojne grupe uključena djeca s teškoćama u razvoju. Za unapređenje inkluzivne prakse u predškolskim ustanovama neophodni su materijalni resursi i stručna osposobljenost vaspitača kroz usavršavanje i saradnju sa stručnim saradnicima. Tim prvim korakom u inkluzivnom odgoju i obrazovanju vaspitačima se osiguravaju sredstava, znanja i vještine za kvalitetan rad s djecom sa posebnim potrebama.
Ključne riječi: inkluzija, inkluzivno obrazovanje, socijalizacija djece.