ZADOVOLJSTVO ŽIVOTOM PORODICA NESTALIH OSOBA U BOSNI I HERCEGOVINI

Abstract

U Bosni i Hercegovini još uvijek 6.126 porodica čeka informacije o sudbini svojih 6.586 članova, koji su nestali tokom rata u periodu od 1992. do 1995. godine (MKCK, 2019). Zbog nestanka članova porodice, mnoge žene su preuzele ulogu nosilaca domaćinstava. U ovom radu prikazani su rezultati istraživanja zadovoljstva životom porodica nestalih, koje se definiše kao kognitivna komponenta subjektivne dobrobiti (Sousa i Lyubomirsky, 2001, prema Kovčo Vukadin, Novak i Križan, 2016). Polazna hipoteza je da članovi porodica nestalih percipiraju nizak nivo zadovoljstva životom, bez obzira na njihova sociodemografska obilježja. Metoda ispitivanja pomoću upitnika primijenjena je na uzorku od 200 predstavnika porodica nestalih, proporcionalno zastupljenih iz oba entiteta BiH i Brčko Distrikta. Prvi dio upitnika sastojao se od pitanja o sociodemografskim karakteristikama
ispitanika (pol, dob, nacionalna pripadnost, stepen obrazovanja, stambeni uslovi i finansijske prilike).
Drugi dio upitnika čini Skala zadovoljstva životom (Satisfaction With Life Scale, Pavot i Diener, 1993). Ona se sastoji od pet tvrdnji koje opisuju različite aspekte zadovoljstva životom za koje su ispitanici iskazali stepen slaganja na skali od 1 do 7. Dodatne informacije prikupljene su metodom fokus grupnog intervjua sa članovima udruženja porodica nestalih osoba. Rezultati istraživanja potvrdili su da članovi porodica nestalih osoba u BiH percipiraju nizak nivo zadovoljstva životom. Trauma neizvjesnog gubitka i višegodišnje bezuspješno traganja za bližnjima stvara osjećaj bespomoćnosti i beznadežnosti. Uz brigu za obezbjeđenje materijalnih uslova života, prioritet je bio odgoj i vaspitanje djece. Za unapređenje zadovoljstva životom porodica nestalih preporučuje se mrežni socijalni rad.

Ključne riječi: zadovoljstvo životom, porodice nestalih osoba, mrežni socijalni rad