SEKUNDARNA VIKTIMIZACIJA ŽRTAVA NASILJA U PORODICI U BOSNI I HERCEGOVINI

##article.authors##

  • Azra Adžajlić-Dedović
  • Marina M. Simović

##article.abstract##

Rad se bavi nekim pitanjima reforme sistema zaštite žrtava krivičnih djela i posebno žrtava nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini, i to u kontekstu dosljedne implementacije kako Istanbulske konvencije, tako i Preporuke Evropske unije u vezi sa minimumom zaštite, podrške i pomoći žrtvama krivičnih djela iz 2012. godine (PUP, 2012). Polazna osnova su istraživanja koja su utvrdila da je žrtvama nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini uskraćen pristup pravosuđu. Naime, poslije podnošenja prijave o nasilju u porodici, policija može ali nije obavezna da o tome obavijesti tužioca - sve dok ne prikupi dovoljno dokaza i ne procijeni da je riječ o krivičnom djelu. Sekundarna viktimizacija žrtava nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini vrši se i kroz pogrešno klasifikovanje nasilja u porodici kao prekršajnog, a ne krivičnog djela, ali i kroz neprovođenje krivične istrage u skladu sa zakonom. Marginalizacija žrtava nasilja u porodici vrši se i kroz blago kažnjavanje nasilnika, te i kroz uskraćivanje prava žrtve na restituciju.
Žrtva nasilja u porodici ima pravo da bude zbrinuta u sigurnu kuću radi osiguranja fizičke zaštite i ostvarivanja svojih prava i interesa što može da predstavlja njihovu ponovnu sekundarnu viktimizacija. S tim u vezi, žrtva nije prekršila zakon, već nasilnik koji treba biti „udaljen iz porodične kuće“ jer je ugrozio sigurnost ili psihofizički integritet članova svoje porodice. Zato bi nasilniku trebalo izreći i mjeru zabrane približavanja žrtvi, i to sve do izricanja presude, ali i mjere psihosocijalnog tretmana, te, zavisno od okolnosti slučaja, liječenja od zavisnosti poput alkohola, droga i sl.
Ključne riječi: nasilje u porodici, sekundarna viktimizacija, Istanbulska konvencija, naknada štete, pravda za žrtve.

Downloads

##submissions.published##

2022-02-21

##issue.issue##

##section.section##

Articles